Snimak „sablje Leksa Saičića“ u Moskvi hit na internetu: Proverili smo da li je reč o oružju slavnog ratnika

Snimak sablje slavnog crnogorskog ratnika Aleksandra Leksa Saičića u moskovskom Centralnom muzeju Oružanih snaga u Moskvi postao je pravi hit na internetu ovih dana. Međutim, već na prvi pogled nešto na snimku nam je bilo čudno, pa smo rešili da proverimo da li je zaista reč o oružju slavnog kapetana iz Crne Gore, koji se proslavio u Rusko-japanskom ratu.

„Pozdrav, ljudi. Evo me u Rusiji, u Moskvi, u Muzeju oružanih snaga i vidite čija sablja je ovde. Ovo je sablja Aleksandra Leksa Saičića. On je pobedio 1904. godine, kada su se samuraji sukobili sa Rusima. U tom dvoboju je pobedio i njegova sablja se počasno čuva ovde“, poručio je, između ostalog, autor snimka.

Preporučujemo

Međutim, ono što prvo upada u oči jeste da je reč o japanskoj sablji. Teško da bi crnogorski oficir, školovan u Crnoj Gori, Srbiji i Turskoj, a koji se borio na strani Rusije, među svojom opremom imao nešto nalik katani, a ne tipičnu evropsku sablju.

Osim toga, odmah pored sablje i japanske zastave ispod nje nalaze se šlem koji nimalo ne podseća na opremu s početka 20 veka, kao i puške mnogo kasnije proizvodnje.

Naravno, brza pretraga na internetu dovela nas je do VKontakte stranice Centralnog muzeja Oružanih snaga (CMVS RF) na kojoj je slika ove sablje, ali opis ne spominje ni Leksa Saičića, ni Rusko-japanski rat.

„Da li ste znali da u postavci našega muzeja možete naći delove Japana? U vitrinama CMVS RF predstavljeno je nekoliko primeraka hladnog oružja iz ove zemlje“, navodi se u tom postu.

Postavljene su četiri fotografije, a na drugoj, koja prikazuje sablju i zastavu sa video-snimka, sledi ovaj opis:

„Među trofejima predstavljenim u Sali 8 je mač ‚šio gunto‘, tip 94, model iz 1934. Prema indeksnoj karti, postao je deo muzejske kolekcije 1946. zahvaljujući dvostrukom heroju Sovjetskog Saveza generalu armije Isi Aleksandroviču Plijevu. Ovaj mač pripadao je japanskom oficiru zarobljenom u gradu Žehe.“

Možda se sablja Leksa Saičića čuva negde, u nekom moskovskom muzeju, to nismo uspeli da proverimo, ali jasno je da ovo na snimku nije oružje koje je crnogorski kapetan koristio.

Inače, priča o Leksu Saičiću ponovo je aktuelna ovih dana zbog akademika Radomira Saičića, jednog od ljudi sa Studentske liste, i njegovih rodbinskih veza sa legendarnim junakom.

Za Leksa, koji je bio dobrovoljac u Rusko-japanskom ratu, najčuvenija je priča upravo o tome kako je u dvoboju pobedio samuraja. Naravno, sigurno je jedno – nije bila reč o samuraju jer oni u to vreme više ne postoje (ukinuti su reformama u drugoj polovini 19. veka), pa je verovatnije reč o nekom japanskom oficiru. Da je dvoboja sabljama bilo, moglo bi se zaključiti iz tekstova u Glasu Crnogorca koji navode da je ranjen „pod Jun-džu-anom“, i „da je dobio ranu po glavi od neprijateljske sablje“. Više detalja o ovom događaju iz izvora tog vremena, nažalost, nema.

„Uživao je dobar glas“

Glas Crnogorca je u broju od subote 9. aprila 1911. izvestio o smrti pješadijskog kapetana Aleksandra Saičića. Navodi se da je preminuo posle dugog bolovanja, kao i da je „i kao vojnik i kao građanin uživao dobar glas“. Isti list je 16. aprila 1911. objavio i ceo govor sa sahrane Leksa Saičića, a tekst prenosimo u celosti (sa tadašnjim pravopisom):

Govor kapetana Đorđija Dragovića - držan na grobu pok. kapetana Aleksandra Saičića, preminulog 7. ov. mjeseca na Cetinju.

„Vaše Kraljevsko Visočanstvo,

Ožalošćeni skupe!

U ovako tužnome času, teško je naći riječ, kojom bi čovjek u punom obliku mogao izraziti svoja osjećanja.

Kapetan Saičić umro je.

Koliko samo to teško pada na srcu i na duši svima, koji ga, makar i iz dalje poznavahu; a kako li to duboko poražava njegovu svojtu, prijatelje i drugove! Kako li svaki mora, sa dubokim uzdahom reći: „Pa, zar je to onaj naš omiljeni Lekso? Zar da njega, onako čila i vatrena, tako za navijek izgubimo između nas!?“ Jest, nema više među živima našega dičnoga kapetana Saičića, - uzor-oficira, rodoljuba, kućića, junaka! - Pa ko bi mogao i umio, ovako momentalno iznijeti i približno pravu sliku života i djela ovoga mladoga viteza, - ko bi znao izređati sve one vrline i zasluge koje ga krasahu?

To i nećemo. Nije nužno, jer je svima već poznato: ko je bio kapetan Saičić; samo toliko, neka mi Vaše Kraljevsko Visočanstvo, poštovani a ožalošćeni skup ovaj dopušti riječ oproštajnu, da, u ime svoje i drugova njegovih rečem pošljednje i tužno: zbogom!“

Rodio se u junačkome kraju

Pokojni Aleksandar rodio se je u onome junačkome kraju - Vinickoj, - Beranskom okrugu, 5. avgusta 1873. god, na ognjištu dostojnoga potomka Vuka Brajotića, - čuvenoga komandira Vasa Saičića. Osnovnu školu i gimnaziju učio je na Cetinju, kao pitomac Njegova Veličanstva Kralja - danas srećnovladajućega Gospodara Crne Gore. Iza toga produžio je gimnaziju i u Dubrovniku, a odatle priješao je u bratskoj nam Kraljevini Srbiji, te - raspaljen viteškim željama: da, kao sin junaka i junačke porodice, bude što prije vojnik i junak pod oružjem, stupio je u „Pješadijsku podoficir školu“ u Biogradu. Po svršetku iste vratio se i bio je postavljen ađutantom vasojevićske brigade, u kojoj je službi ostao tri godine, a tada je svojevoljno napuštio, sa željom: da se, kao vojnik i dalje usavršava, te ode u Carigradu, i tamo stupi u redove vojske, kao poručnik carske garde, u kojoj je proslužio tri godine.

Prateći razvoj ondašnjih političkih prilika na dalekome istoku, mladi Aleksandar, kao bujan i razborit vojnik naslućivao je: da bi tamo lako mogao i rat planuti, te zato ostavi službu u Turskoj i prijeđe u Mandžuriji, kamo je stupio u ruskoj vojsci sa činom poručnika, u kojoj ga je službi na skoro zastao i onaj krvavi i čuveni rat svjetske istorije, - rat između Rusije i Japana. U tome kolosalnome ratu, za pune tri godine, naš hrabri Aleksandar, ponosno je letio u prve redove neustrašimih boraca, smjelo prosipljući svoju i neprijateljsku krv, ne zaklanjajući svoja čelična prsa i junačko čelo pred masom od pola miliona bajoneta, pred gradom kuršuma i granata. On se je uvijek nagonio onamo, gdje muška prsa goli bajoneti probadaju, gdje bojni hitci viteška čela lome, gdje ljudska krv potocima vri, - kako to divno i naši Srbi u pjesmi prikazuju:

„Saičića sa zelena Lima,

„Koji vazda bješe međ’ prvima!…“

Tako je naš viteški kapetan Saičić znao na dostojnoj visini čuvati sjaj i ugled crnogorskog oružja na strani. U tim krvavim i dugim borbama, Aleksandar je bio tri puta ranjen; - prvi put pod Jun-džu-anom, dobio je ranu po glavi od neprijateljske sablje; drugi put nod Pej-ap-čanjom u Koreji, ranjen je neirijateljskim kuršumom u desnu stranu, i treći put pod Labatajem, blizu znamenitoga grada Mukdena u Mandžuriji. Ali ga ni jedna od tih rana, od kojih neke bjehu i teške, ne odvoji od bojnoga polja, - kapetan Saičić ne podleže ranama i ne traži bolnicu, već i dalje borio se i krvavio onako, kako to čini pravi junak i junaković, - kako to dolikuje Crnogorcu.

Viteška prsa i ordenje

Za njegovo neustrašimo junaštvo, u toku ovoga rata on je unaprijeđen u činu kapetana, i kao takav komandovao je jednim konjičkim eskadronom, u Amurskom Dragunskom Puku, a u odredu đeneral-štabnog pukovnika Madridova.

Njegovo junačko ratovanje na daleki istok, najljepše nam prikazuju njegova viteška prsa, na kojima vidimo: IV step. Sv. Vladimira sa mačevima i bantom; II i III step. Sv. Ane, i II i III step. Sv. Stanislava sa mačevima i bantom; tako još rusku ranjenjku medalju, crnogorsku „za hrabrost"; IV step. Danilova ordena, talijanski krst i dr.

Po svršenome rusko-japanskom ratu Aleksandar se, s puno ponosa i ratničke slave, kao pravi heroj, povraća u svoju otadžbinu, u kojoj je, od sviju i svakoga najsrdačnije primljen, sa ljubavlju i poštovanjem onakvim, kakvo to Crnogorci umiju odati čovjeku i junaku; a Njegovo Veličanstvo naš Uzvišeni Kralj podario mu je čin kapetana, u kome je i u Rusiji onako časno i dostojno proslužio, a u svojoj domovini produžio, evo do pošljednjega časa njegova života.

I osim zasluga na bojnome polju, Aleksandar je i u miru bio tačan i revnosan službenik, srcem i dušom odan zemlji svojoj i Gospodaru; poštenjak i kavaljer, iskren i pouzdan drug, slobodouman i razborit ljubitelj i zaštitnik pravde i istine, te dvije najljepše svetine čovječanstva. Njegova duša bila je plemenita, jaka i uvijek uzvišena nad sitničarenjem i intrigama. Bio je jednom riječi sve ono, što treba da bude jedan, u pravome smislu, crnogorski oficir.

On je radio i perom, te je preveo s ruskoga i izdao onaj značajan akt: „Predaja Port-Artura“.

Ti polaziš između nas, dragi naš i mili Lekso! Ostavljaš nas - tvoje drugove na svagda, drugove koje si ti istinski ljubio, a oni tebe i ljubili kao čestitoga druga i poštovali kao junaka. Jest, ostavljaš nas, ali to samo pri vidno. Tvoja smjelost, hitrina, druželjublje, slobodoumlje, iskrenost, patriotizam, ona žarka ljubav i odanost otadžbini i Prijestolu, oni tvoji junački podvizi, - sve će to vjekovima blistati u živoj uspomeni tvojih drugova, oficira i vojnika domovine i tvoga Gospodara. Mi, tvoji, - danas poraženi tvojom preranom smrću, - drugovi, doživotno ćemo se spominjati tebe - našega, ratnom slavom ovjenčanoga, druga; sjećaćemo se junačkoga kapetana Aleksandra Saičića.

Zbogom, mili druže naš! Zbogom za vazda, mladi viteže, junački sine ove zemlje, čije si svetinje svagda pred očima imao, ljubio ih vjerno i iskreno po štovao, i kojoj si se dostojno odužio! Neka gi je slava, mladi uzor-junače!“

(Telegraf Nauka)