Drevne ribarske mreže rekonstruisane sa grnčarije pomoću rendgenske kompjuterizovane tomografije

D. M.
Vreme čitanja: oko 2 min.

Foto: Figure reproduced from Obata & Lee, 2025, Journal of Archaeological Science, under a Creative Commons Attribution 4.0 International License (CC BY 4.0). Credit: Hiroki Obata, Kumamoto University

Istraživači sa Univerziteta Kumamoto su uspešno rekonstruisali preistorijske ribarske mreže iz perioda džomon (oko 14.000-900 godina pre nove ere) analizirajući tragove sačuvane na drevnoj grnčariji pomoću najsavremenije rendgenske kompjuterizovane tomografije (CT).

Ovo je prvi put da su mreže stare više od 6.000 godina digitalno i fizički reprodukovane na tako detaljan način.

Istraživači sa Univerziteta Kumamoto, koje je predvodio profesor Hiroki Obata, ispitali su grnčariju pronađenu na lokacijama u regionima Hokaido i Kjušu, na severu i jugu Japana, gde su otisci drevnih mreža bili skriveni unutar i na površinama keramičkih fragmenata.

Pomoću snimanja rendgenskim CT-om visoke rezolucije i replikacionim tehnikama silikonskog kalupa, vizuelizovane su i rekonstruisane složene strukture mreža, uključujući uvrtanja vlakana, tipove čvorova i veličine okaca.

Studija prikazuje bogatu raznolikost u tehnikama pravljenja mreža. U regionu Hokaido na severu Japana, mreže sa velikim okcima i čvrsto upletenim čvorovima bile su utisnute u grnčariju takozvanog šizunaj-nakano stila. Smatra se da su ove mreže korišćene za ribolov u okeanu, a ponovo su upotrebljene kao strukturalni materijali u proizvodnji grnčarije – praksa koja ukazuje na ranu ponovnu upotrebu i recikliranje oruđa.

Nasuprot tome, grnčarija iz južnog regiona Kjušu, iz perioda završnog džomona i ranog jajoja (pre otprilike 3.200 do 2.800 godina), sadržala je finija okca sa jednostavnijim, blažim čvorovima. Ove mreže su verovatno služile kao sredstva za oblikovanje tokom proizvodnje grnčarije, a prvobitno su možda korišćene kao vreće.

Studija je takođe procenila rad uključen u proizvodnju mreža, sugerišući da je kreiranje jedne ribarske mreže moglo zahtevati više od 85 sati – što naglašava vrednost ovih oruđa i kulturni značaj njihove ponovne upotrebe kao ranog oblika održivosti.

Nalazi dovode u pitanje ranije pretpostavke da svi otisci mreža predstavljaju ribarsku opremu i pokazuju da se ne mogu svi sačuvani otisci protumačiti kao funkcionalne mreže. Umesto toga, izgleda da su mreže imale više života – prvo kao oruđa za ribarenje ili nošenje i kasnije kao integralni elementi u proizvodnji grnčarije.

Ova studija ne samo da rekonstruiše drevnu tehnologiju, već takođe pruža nove načine za identifikaciju i prezervaciju drugih nestalih organskih materijala u arheološkim kontekstima.

(Telegraf Nauka/Phys.org)