Kako kultura oblikuje način na koji vidimo umetnost? Studija sa praćenjem pogleda otkrila nešto neobično

Vreme čitanja: oko 5 min.

Stara Dongola... Foto: Shutterstock/Matyas Rehak

„Stara Dongola danas je napušteno naselje na obalama Nila u severnom Sudanu. Međutim, pre više stotina godina ovo mesto je izgledalo sasvim drugačije. Tokom srednjeg veka, Stara Dongola je bila prestonica Kraljevstva Makurija, koje je prihvatilo hrišćanstvo u 6. veku. Gotovo 700 godina nakon pada kraljevstva, mnoge srednjovekovne građevine opstale su ispod pustinje, uključujući ostatke crkava i manastira. Na njihovim zidovima i dalje su očuvane slike arhanđela, biblijskih scena ili lokalnih vladara i dostojanstvenika“, piše Tomaš Mihalik, profesor Univerziteta u Ščećinu, u tekstu za The Conversation, koji prenosimo u celosti.

„Urađeno je nekoliko studija o ovim slikama kako bi se saznalo više o verskom životu, politici i umetnosti srednjovekovnih Nubijaca. Međutim, kao tim psihologa, kognitivnih naučnika, arheologa i stručnjaka za upravljanje kulturnim nasleđem iz evropskih i sudanskih institucija, odlučili smo da postavimo drugačije pitanje: kako kultura iz koje potičemo utiče na način na koji ih posmatramo?

Istraživači su koristili praćenje pogleda za ispitivanje međukulturnih razlika u načinu na koji opažamo stvari još od ranih 2000-ih, ali je većina studija sprovedena u laboratorijskim uslovima. Naš tim je želeo da istraži kako kultura oblikuje način na koji ljudi doživljavaju vizuelnu umetnost u njenom izvornom istorijskom kontekstu.

Naša ‚istraživačka laboratorija‘ bio je srednjovekovni manastir na lokalitetu Kom H u Staroj Dongoli. Tim (Marva Sati, Mohamed Hasan Sidahmed, Tobijaš Travinski i ja) pozvao je na lokalitet i sudanske učesnike i učesnike sa Zapada i dao im uređaje za praćenje pogleda u obliku specijalnih naočara. Dok su posmatrali srednjovekovne slike, mapirali smo gde im je padao pogled, koliko dugo i kojim redosledom.

Otkrili smo da su se ove dve grupe razlikovale po načinu na koji su usmeravale pažnju na pojedine elemente slika. Učesnici sa Zapada su se više fokusirali na ljudske figure, naročito na lica i tela, pre nego što bi obratili pažnju na atribute poput predmeta, odeće ili simbola. Sudanski učesnici su se u početku fokusirali na atribute, a tek kasnije su više posmatrali lica i okolni kontekst, što ukazuje na širi način sagledavanja slika.

Verujemo da nam ovakvo istraživanje može pomoći da razvijemo kulturološki prilagođenije pristupe u promovisanju ovakvog nasleđa.

Kada stanemo ispred slike, naš prirodni instinkt je da pokušamo da razumemo šta se na njoj dešava. Kao ljudi, osetljivi smo na razlike u osvetljenosti, intenzitetu boja i orijentaciji. Te osobine mogu usmeravati naš pogled.

Ali posmatranje zavisi i od toga ko smo. Psihološke studije ukazuju na to da naše individualne osobine, iskustva, ciljevi i kulturno poreklo utiču na to kako istražujemo vizuelne prizore.

Druga međukulturna studija praćenja pogleda, na primer, pokazala je da su američki učesnici bili skloniji da se snažnije fokusiraju na centralni objekat, poput aviona na nebu, dok su kineski učesnici često obraćali veću pažnju na kontekst ili širu sliku. To bi moglo da odražava šire kulturne tendencije. Individualističke kulture mogu stavljati veći naglasak na pojedince, dok kolektivističke kulture naglasak stavljaju na širu grupu.

Foto: akg-images / akg-images / Profimedia

Uređaji za praćenje pogleda opremljeni su malim kamerama koje beleže obrasce kretanja očiju. Učesnicima smo dali naočare za praćenje pogleda povezane sa malim računarom pričvršćenim za njihova tela. Fokus pogleda se obično povezuje sa usmeravanjem pažnje na određeni element, što otkriva kako je vizuelna pažnja raspoređena.

Ono što znamo takođe može da oblikuje ono što posmatramo. Kulturno znanje može učiniti određene elemente slike poznatijim, estetski privlačnijim ili smislenijim, usmeravajući našu pažnju ka njima. Versko znanje nam, na primer, može pomoći da prepoznamo simbole i razumemo njihovo značenje, što potencijalno utiče na to koje delove neke verske slike ćemo posmatrati.

Stara Dongola pruža jedinstveno okruženje za istraživanje ovih uticaja. Ovaj lokalitet je značajan kako za lokalne zajednice, tako i za posetioce sa Zapada, koji se mogu razlikovati ne samo po svom kulturnom poreklu, već i po tome koliko poznaju hrišćanstvo.

Naše istraživanje obuhvatilo je 48 Sudanaca koji žive u oblastima oko Stare Dongole i 19 učesnika iz zapadnih kulturnih sredina. Za većinu je ovo bila prva poseta manastiru. Bili su uzrasta od 18 do 68 godina i većina je imala ograničeno do umereno znanje o hrišćanskoj nubijskoj umetnosti. Međutim, grupa sa Zapada uključivala je više učesnika sa visokim obrazovanjem i iskustvom u oblastima povezanim sa kulturnim nasleđem.

Od učesnika je jednostavno zatraženo da posmatraju slike kao da su u poseti muzejskoj izložbi. U našoj analizi fokusirali smo se na četiri elementa slika: lica, tela, atribute (poput ključa u ruci Svetog Petra ili svitaka u rukama apostola) i kontekst (poput ambijenta prikazanih biblijskih događaja, natpisa i pozadine).

Podaci o praćenju pogleda otkrivaju da su sudanski učesnici i učesnici sa Zapada na kraju proveli sličnu količinu vremena posmatrajući lica, tela, atribute i kontekst, ali su do toga stigli različitim vizuelnim putanjama.

Na početku su sudanski učesnici obraćali više pažnje na atribute likova na slikama. Zatim su prelazili na lica, pre nego što bi istražili širi kontekst. Učesnici sa Zapada su se, međutim, najpre snažnije fokusirali na tela, a potom prelazili na lica i atribute, preskačući detaljno istraživanje pozadine tokom prvih 20 sekundi posmatranja.

Kada bismo posmatrali samo ukupno vreme provedeno na svakom elementu, mogli bismo da zaključimo da su dve grupe gledale slike na gotovo isti način. Ali naša analiza je pokazala nešto suptilnije: slična ukupna vremena posmatranja mogu proizaći iz veoma različitih strategija gledanja.

Ove razlike potencijalno odražavaju ono što ljudi različitog porekla smatraju značajnijim ili relevantnijim prilikom tumačenja slika. Na primer, u intervjuima nakon istraživanja, sudanski učesnici su često komentarisali atribute koji predstavljaju predmete sa kojima se susreću i u svakodnevnom životu (poput ključa). Za razliku od njih, učesnici iz zapadnih kultura koji su upoznati sa hrišćanskom ikonografijom verovatno su bili skloniji da biblijske ličnosti prepoznaju po njihovim licima.

Dugi niz godina arheologijom u Africi dominirale su zapadne perspektive. To se menja, jer se lokalne zajednice sve više uključuju u istraživanje, tumačenje i upravljanje sopstvenim kulturnim nasleđem.

Naši nalazi ukazuju na to da Sudanci i ljudi sa Zapada pristupaju srednjovekovnim nubijskim slikama na različite načine. Taj uvid bi mogao da se iskoristi za razvijanje narativa o kulturnom nasleđu koji su prilagodljiviji različitim načinima posmatranja.

Na primer, ako određeni atributi privlače pogled posetilaca iz Sudana, prezentacija kulturnog nasleđa mogla bi da predstavi sliku ili postavku upravo kroz te elemente.

Razumevanje načina na koji ljudi posmatraju kulturno nasleđe može nam pomoći da se od predstavljanja prošlosti na jedan, unapred određen način pomerimo ka stvaranju narativa koji prepoznaju različite načine na koje se ljudi sa njom susreću i daju joj smisao.“

(Telegraf Nauka/The Conversation)