Kako mozak brzo uči da tumači nejasne slike: Kratak pogled može transformisati način na koji vidimo stvari

Vreme čitanja: oko 4 min.

Ilustracija: Shutterstock/Space Wind

I ljudima i algoritmima za raspoznavanje slika može biti potrebno vreme da prepoznaju objekte i scene prikazane na nekim slikama. Karakteristični primeri ovog fenomena su Munijeve slike — koje su namerno redukovane na površine crne i bele boje, bez nijansi sive.

Nedostatak sivih nijansi može otežati prepoznavanje smislenih objekata ili prizora na Munijevim slikama. Kad ih posmatraju, ljudi se često u početku muče da ih protumače, ali nakon što vide originale u sivim tonovima - slike odjednom mogu imati smisla.

Istraživači iz Harvardske medicinske škole, Centra za mozak, um i mašine Masačusetskog instituta za tehnologiju i drugih institucija nedavno su pokušali da bolje shvate nervnu osnovu ove brze promene u percepciji. Rezultati njihovih eksperimenata pokazali su da, nakon što učesnici nauče da protumače Munijeve slike, neuroni u dve oblasti mozga reaguju na te slike sličnije načinu kako reaguju na originale sa sivim nijansama.

„Inspirisala nas je izuzetna osobina ljudske inteligencije — naša sposobnost da učimo toliko brzo da jedan kratak pogled može transformisati način na koji vidimo stvari“, kažu autori studije.

„Ponekad posmatramo nešto što naizgled nema smisla, a onda iznenada jedna informacija iz našeg okruženja potpuno promeni značenje toga. Da bi se to dogodilo, obrasci aktivnosti neurona u našem mozgu moraju da se promene da bi preoblikovali našu percepciju“.

Naučnici su želeli da bolje razumeju kako neuroni u ljudskom mozgu brzo kodiraju nove informacije. To bi moglo pomoći i da se poboljšaju algoritmi veštačke inteligencije, od kojih se mnogi obučavaju da prepoznaju objekte na slikama analizirajući veliki broj primera.

„Raspoznavanje Munijevih slika — osiromašnih crno-belih slika koje je u početku teško protumačiti — predstavlja paradigmatičan primer brzog učenja“, kažu istraživači.

„Ovaj efekat je u suštini ‘sve ili ništa’. Ljudi u početku ne mogu da raspoznaju ove slike i nauče da ih protumače iz jednog pokušaja nakon što vide verziju u sivim tonovima. Poznati primer iz udžbenika je ‘iluzija dalmatinskog psa’“.

Pretvaranje crno-belih površina u prepoznatljive slike

Da bi istražili mehanizme odgovorne za brzinu kojom ljudski mozak uči da tumači višeznačne slike, istraživači su sproveli eksperimente u kojima je učestvovalo 13 osoba sa epilepsijom otpornom na lekove. Tim osobama su implantirane elektrode u mozak radi praćenja epileptičkih napada, a istraživači su elektrode koristili za beleženje aktivnosti individualnih neurona.

„Dok su učesnici obavljali zadatak brzog učenja i raspoznavanja slika, beležili smo aktivnost više od 1.000 neurona u njihovim mozgovima“, kažu istraživači. „Zatim smo upotrebili metode mašinskog učenja radi praćenja koje informacije su bile predstavljene u obrascima neuronske aktivnosti i gde i kada se to događalo.“

Zadatak učesnika je bio da posmatraju Munijeve slike i pokušaju da ih protumače. U početku su učesnici prijavili da prepoznaju objekte u samo 4% pokušaja.

„Zatim smo im pokazali verzije tih slika sa sivim tonovima. Kad smo im ponovo pokazali crno-bele Munijeve slike, učesnici su odmah prepoznali objekte na slici. Snimali smo neuronske reakcije iz vizuelne i memorijske oblasti mozga pomoću implantiranih elektroda“, objašnjavaju istraživači.

Nakon jedne ili nekoliko sekvenci učenja, tokom kojih su učesnici prvo videli sliku u sivim tonovima, a onda Munijevu verziju, učesnici su u proseku raspoznavali crno-bele slike u 83% pokušaja.

Štaviše, nakon što su učesnici videli original u sivim tonovima, obrasci nervne aktivnosti izazvani crno-belom Munijevom slikom postali su sličniji obrascima koje je izazivao original. Ove slične reakcije osmotrene su u potiljačnom korteksu, koji obrađuje vizuelne informacije, i u delovima srednjeg slepoočnog režnja, uključujući hipokampus, koji ima ulogu u pamćenju.

„Otkrili smo da su neuroni u vizuelnom korteksu i strukturama pamćenja, kao što je hipokampus, promenili svoje obrasce aktivnosti nakon učenja. Vizuelnom korteksu je bilo potrebno dodatno vreme da obradi novodobijene informacije. To kašnjenje je zatim osmotreno u strukturama pamćenja, što sugeriše da neokorteks prvo mora da razreši naučene slike pre nego što prosledi informacije“, kažu naučnici.

Moguće implikacije po veštačku inteligenciju i klinička istraživanja

Na osnovu svojih nalaza, istraživači su izneli hipotezu da nakon brzog učenja raspoznavanje Munijevih slika može uključivati signale koji idu nazad i napred unutar neokorteksa, možda uz povratnu vezu sa višim kortikalnim oblastima. Reakcije srednjeg slepoočnog režnja pojavile su se kasnije, što sugeriše da povratne informacije iz ove oblasti možda nisu pokretač početnog raspoznavanja Munijevih slika.

„Ono što smo otkrili jeste izuzetna transformacija u neuronskom predstavljanju vizuelnih informacija koja prati brzo učenje“, kažu autori. „Drugačije rečeno, neuroni u ljudskom mozgu menjaju način kako reaguju na slike iz jednog pokušaja. Uključeni mehanizmi mogli bi inspirisati nove algoritme veštačke inteligencije kad je u pitanju brzo učenje. U kliničkom smislu, ovi uvidi mogu pomoći u budućem dizajnu tretmana za poremećaje učenja i pamćenja“.

Rad bi mogao doprineti razumevanju kako ljudi uče da tumače nejasne slike. Nalazi bi mogli pomoći i u nastojanjima da se unaprede algoritmi veštačke inteligencije za raspoznavanje slika i u proučavanju poremećaja povezanih sa problemima u vizuelnom učenju.

„Želimo da razumemo kako bi više oblasti neokorteksa mogle dati povratne informacije vizuelnom korteksu u cilju podrške brzom učenju i kodiranje novih informacija“, kažu istraživači o budućem radu. „Takođe implementiramo algoritme veštačke inteligencije za učenje i pamćenje, inspirisane ovim nalazima, da bismo mašine opremili sposobnošću brzog učenja“.

(Telegraf Nauka/MedicalXpress)