Asimetrija materije i antimaterije još ne daje dokaze o novoj fizici
Dominacija obične materije u univerzumu predstavlja ubedljiv dokaz da materija i antimaterija nisu savršeni odrazi jedna druge. Međutim, poznate razlike ne objašnjavaju razmere ove neravnoteže, ostavljajući otvorenom mogućnost da je za to odgovorna nepoznata fizika.
Nova analiza raspada mezona, sprovedena u okviru eksperimenta LHCb, sužava obim potrage za takvim scenarijem, ujedno utirući put preciznijim merenjima u budućnosti.
Tokom protekle decenije, naučnici koji rade na Velikom hadronskom sudaraču (LHC) fokusirali su svoje napore na potragu za razlikama između čestica materije i antimaterije nastalim u sudarima protona sa protonima.
Najnoviju i izuzetno temeljitu analizu podataka sakupljenih između 2016. i 2018. godine u okviru eksperimenta LHCb izveli su fizičari sa univerziteta u Vorika, Mančesteru i Oksfordu u Ujedinjenom Kraljevstvu, sa Tehničkog univerziteta u Dortmundu u Nemačkoj i iz Instituta za nuklearnu fiziku Poljske akademije nauka u Krakovu.
Neravnoteža koju fizika još ne može da objasni
Motivacija za ovo istraživanje leži u onome što je verovatno najneverovatnija odlika našeg sveta: činjenica da on jednostavno postoji. Zašto je to toliko zapanjujuće? Zato što, u svom sadašnjem obliku, ne bi trebalo da postoji — barem prema našem trenutnom razumevanju fizike. Kosmološki modeli sugerišu da su, ubrzo nakon Velikog praska, u univerzumu morale biti proizvedene jednake količine materije i antimaterije.
Ipak, kada se neka čestica sretne sa svojom antičesticom, obe se pretvaraju u energiju u procesu poznatom kao anihilacija. Istovremeno, našom realnošću jasno dominiraju čestice materije koje su izbegle anihilaciju. Svetovi čestica materije i antimaterije stoga nisu mogli biti — i još nisu — savršeno simetrični.
„U mnogim fizičkim procesima, istovremena zamena svih čestica njihovim antičesticama i inverzija svih prostornih koordinata ostavlja zakone koji upravljaju ovim fenomenima nepromenjene. Ovaj princip je poznat kao simetrija naboja i parnosti (CP simetrija). Tragamo za procesima koji narušavaju ovu simetriju u raspadima čestica proizvedenim u proton-proton sudarima, specifično u raspadima mezona koji sadrže ‘lepe’ i ‘strane’ kvarkove i antikvarkove“, objašnjavaju fizičari.
Standardni model, teorijski okvir razvijen u 1970-im godinama, opisuje elementarne čestice i njihove interakcije. Prema ovom modelu, materija je sačinjena od elementarnih čestica poznatih kao fermioni. Oni uključuju kvarkove i leptone. Osim toga, svaki tip čestice materije ima odgovarajuću antičesticu.
Traženje asimetrije tamo gde nije predviđena
Svaki sudar proton-proton proizvodi veliki broj teških, kratkoživećih čestica. U ranijim studijama su primećene asimetrije u određenim procesima raspada koji uključuju čestice i antičestice. Međutim, sami ovi fenomeni ne mogu objasniti današnju dominaciju materije.
Istraživači su sad predstavili analizu raspada mezona koji se raspadaju u lakše čestice, a Standardni model omogućava naučnicima da izračunaju očekivanu učestalost datog procesa raspada i uporede predviđanja sa eksperimentalnim podacima.
„Zanimljivo je da smo odlučili da istražimo proces za koji Standardni model uopšte ne predviđa asimetriju. Zašto ga onda proučavati? Zato što bi, ako bi asimetrija ipak bila osmotrena, to mogao biti signal da je na delu nepoznata fizika“, kažu istraživači.
„Takođe znamo da se trenutna teorijska predviđanja za verovatnoće određenih kanala raspada ‘lepih’ mezona značajno razlikuju od vrednosti dobijenih eksperimentalno. Ovo neslaganje bi, na primer, moglo proizaći iz teorijskih efekata koji još nisu potpuno uzeti u obzir u našim računicama. Međutim, u ovoj fazi ne možemo isključiti mogućnost da to ukazuje na fiziku izvan Standardnog modela“.
„Lepi“ mezoni su bili izuzetno pogodni za potragu za narušavanjem CP simetrije zato što imaju izvanredno svojstvo: izuzetno brzo osciluju između stanja koja odgovaraju materiji i antimateriji. Jedno od ranijih merenja pokazalo je da se ove oscilacije mogu dešavati nekoliko biliona puta u sekundi. Zahvaljujući tako brzim oscilacijama, analiza se mogla uraditi bez potrebe za utvrđivanjem početnog stanja svakog mezona.
Odvajanje efekata detektora od ponašanja čestica
Poseban izazov za istraživače bio je da temeljito shvate i opišu asimetrije detektora, tj. razlike u detekciji čestica i antičestica koje proističu iz samog detektora. To je zato što se čestice sa pozitivnim i negativnim nabojem naginju u suprotnim pravcima dok putuju kroz magnetno polje detektora. Pošto efikasnost detekcije varira unutar detektora, to može uticati na broj zabeleženih čestica i antičestica.
„Morali smo da osiguramo da bilo kakva asimetrija primećena u podacima, koliko god mala, nije uzrokovana samim detektorom. Ovo je bio bitan aspekt čitave analize pošto su, s obzirom na preciznost našeg merenja, efekti povezani sa detektorom mogli biti iste veličine kao asimetrija koju smo tražili“, kažu autori studije.
Stroža ograničenja za skrivene asimetrije
Podaci iz LHCb eksperimenta analizirani u ovoj studiji otkrili su razliku od približno jedan do dva slučaja na hiljadu raspada. Međutim, pošto je merna nesigurnost bila veća od primećenog efekta, rezultat je u skladu sa predviđanjima Standardnog modela.
Iako ovaj nalaz ne rešava misteriju nedostajuće antimaterije ili isključuje postojanje nove fizike, on sužava opseg mogućnosti u kojima bi se novi fenomeni mogli kriti. U proučavanim raspadima, svaki nepoznati proces koji bi uzrokovao asimetriju veću od otprilike 2% bio bi gotovo sigurno detektovan.
Buduće istraživanje, koristeći veće skupove podataka već sakupljene pomoću unapređenog LHCb detektora, omogućiće naučnicima da ispitaju još suptilnije efekte u raspadima mezona. Ukoliko se tamo krije novi izvor narušavanja CP, predstavljena analiza daje fizičarima jasnije razumevanje gde — i kako tačno — potragu treba sprovoditi.
(Telegraf Nauka/Phys.org)