DNK daje informacije o usponu bombajske patke u Istočnom kineskom moru
Bombajska patka (Harpadon nehereus) je mala morska riba koja živi u severnom Indijskom okeanu i zapadnom Pacifiku, uključujući Istočno kinesko more. Dugi niz godina, ulov bombajskih patki u Istočnom kineskom moru bio je neznatan.
Međutim, tokom 2005. godine, 83% ukupnog ulova u glavnim ribolovnim zonama Istočnog kineskog mora činile su bombajske patke i njihova brojnost je ponovo skočila u kasnijim godinama. Faktori koji su doprineli ovom porastu još nisu potpuno rasvetljeni.
Istraživači sa Okeanografskog univerziteta Kine, Univerziteta Suen Jat-sen i iz drugih institucija nedavno su pokušali da bace više svetla na ove faktore proučavajući DNK bombajskih patki uhvaćenih duž kineske obale.
Studija je identifikovala genetske karakteristike povezane sa tolerancijom na nizak nivo kiseonika, ravnotežom soli i vode i imunskom funkcijom, koje su možda pomogle da se bombajska patka uspešno razvija u promenljivim priobalnim staništima.
Nakon što je dugo bila mali sporedni ulov, a godinama nije bila čak ni zabeležena u zvaničnoj statistici, oko 2005. godine je došlo do eksplozije brojnosti — pretvorila se iz neznatnog aktera u dominantnu vrstu, preoblikujući strukturu zajednice i funkcionisanje ekosistema, kažu autori.
Nije uobičajeno da autohtone morske ribe tako iznenada postanu dominantne. Kad se to dogodi, vrsta čiji broj naglo poraste može izmeniti svoj ekosistem i smanjiti resurse dostupne drugim vrstama. Naučnici bombajsku patku smatraju novom invazivnom vrstom — „domaćim okupatorom“. Pitanje je šta je omogućilo takav uspeh.
Proučavanje DNK bombajske patke
Istraživači su ispitivali reakcije bombajske patke na nizak nivo kiseonika (hipoksija) i predložili da bi opadanje nivoa kiseonika moglo objasniti povećanje njene brojnosti.
Takođe su proučavali kako bombajska patka reguliše svoje gene u odgovoru na niske temperature. Konačno, ispitali su anatomiju ribe i strategije hranjenja, njen rast i populacione tendencije u severnom Istočnom kineskom moru i kontaminaciju živom kod riba koje su ulovila lokalne ribarske zajednice.
Predložena je hipoteza da je bombajska patka možda sve vreme genetski unapred adaptirana na hipoksičnu, zagađenu i promenljivu životnu sredinu, tako da je mogla brzo da se proširi kad su nastupili spoljni pritisci (prekomerni ribolov koji oslobađa ekološke niše, povećanje hipoksije i tako dalje).
U cilju dokazivanja ove hipoteze, istraživači su sastavili i analizirali genome na nivou hromozoma za bombajsku patku i srodnu vrstu, ribu guštera Saurida undosquamis. To su rekonstrukcije u kojima je najveći deo DNK nekog organizma uređen u sekvence koje odgovaraju individualnim hromozomima.
Takođe je ispitan DNK 48 bombajskih patki sa šest različitih lokacija duž obale Kine. Treba reći da ribe sa različitih lokacija nisu pripadale različitim genetskim grupama, što sugeriše da pripadaju jednoj populaciji u kojoj dolazi do ukrštanja i koja obuhvata uzorkovana područja.
Istraživači su ispitali kako DNK varira između riba koje su uzorkovali. To im je omogućilo da sakupe informacije o tome koje genetske promene je prirodna selekcija možda favorizovala. Noviji znaci selekcije su takođe ukazali na ulogu gena povezanih sa imunskom funkcijom.
Poređenja sa blisko srodnom vrstom
Riba gušter je izabrana za poređenje jer je blisko srodna bombajskoj patki, ali nije doživela sličan rast populacije.
Istraživači su otkrili da bombajska patka ima tri kopije gena zvanog epas1, koji pomaže u regulisanju odgovora na niske nivoe kiseonika. Riba gušter je imala samo jednu kopiju ovog gena.
Za gen epas1 je više puta pokazano da je adaptivan za hipoksiju na velikoj visini kod različitih kičmenjaka, uključujući ljude. Genom bombajske patke sadrži tri kopije epas1, što bi moglo biti u skladu sa njihovom preadaptacijom na hipoksiju.
Novo viđenje invazivnih riba
Nalazi sugerišu da neke autohtone vrste riba možda već poseduju osobine koje im daju prednost kad se njihovo okruženje promeni. Ako se uslovi u morskim ekosistemima promene u njihovu korist, njihov broj bi tako mogao skočiti, remeteći ekosistem koji naseljavaju.
Suštinska implikacija ovog rada je da vrste koje su već genomski unapred adaptirane na životne sredine pogođene globalnim promenama mogu naglo postati novi domaći okupatori. Globalne promene — širenje hipoksije, eutrofikacija i prekomeran ribolov koji oslobađa ekološke niše — mogu reorganizovati postojeće morske zajednice izdižući ove preadaptirane vrste do dominacije, kažu istraživači.
Studija bi mogla informisati rad upravnika ribarskih farmi, naročito monitoring autohtonih vrsta koje bi mogle postati brojnije dok se priobalni uslovi menjaju.
Ne smemo posmatrati samo strane vrste kao potencijalno invazivne, već se takođe moramo čuvati domaćih invazivnih vrsta, kažu autori.
Treba reći da bombajska patka nije „tipski“ organizam, što znači da biolozi nemaju ustanovljene laboratorijske alate za proučavanje i obradu njenih gena u laboratorijskim uslovima. To je sprečilo istraživače da direktno testiraju da li dodatne kopije epas1 pomažu bombajskoj patki da preživi u vodi sa niskim nivoom kiseonika.
Bilo bi informativno kad bismo mogli da replikujemo ove genomske promene (npr. povećavajući kopije epas1) kod neke vrste-modela (kao što je zebrica) da bismo direktno testirali njihovu ulogu u toleranciji na hipoksiju, kažu istraživači.
Još jedan interesantan pravac bio bi više sa ciljem ekološke bezbednosti, da se primene genomska i populaciona genetika za predviđanje verovatnoće da autohtona vrsta postane invazivna (ali bi to verovatno bilo veoma zahtevno i kontroverzno).
(Telegraf Nauka/Phys.org)