Ovo je prava istina o VELIKIM BELIM AJKULAMA u Jadranskom moru!

Hrvatski naučnik prof. dr Alen Soldo i njegov turski kolega prof. dr Džemal Turan objavili su nedavno naučni rad u kojem su objasnili zašto se najpoznatiji morski grabljivac, velika bela ajkula, danas vrlo retko sreće u vodama Mediterana.

Velika bela ajkula (Carcharodon carcharias) već vekovima živi u Sredozemnom moru i u Jadranu. Iako je javnost često povezuje s okeanima i holivudskim filmovima, ova harizmatična vrsta oduvek je imala važno mesto u našem delu sveta.

Preporučujemo

Naše su u srodstvu s australijskim

Alen Soldo s Odeljenja za studije mora Univerziteta u Splitu, supredsednik IUCN Shark Specialist Group za Mediteran, koautor novog istraživanja, kaže da bi se očekivalo da su mediteranske bele ajkule bliski rođaci afričkih ili atlantskih, koje su im najbliže geografski.

"No, genetska istraživanja pokazala su da mediteranski primerci pripadaju izolovanoj populaciji koja je najsličnija australijskoj. To ukazuje na njihov starosedeočki status još od vremena pleistocena kada je u Mediteran ušlo podosta australijskih vrsta. Nažalost, to ukazuje i na činjenicu da je, zbog svoje izolovanosti i male populacije, izuzetno ranjiva i kritično ugrožena", tumači Soldo.

Broj nalaza decenijama pada

Iz istraživanja je vidljivo da je broj nalaza velike bele ajkule u Sredozemlju u poslednjim decenijama u stalnom padu. Nekada su velike bele ajkule beležene redovno uz obale Baleara, Malte, Jadrana ili Mramornog mora, no danas su te pojave postale prava retkost.

Novo istraživanje pokazuje da se u novije vreme, tačnije tokom početka 21. veka, sve više opažanja beleži u otvorenijim i dubljim morskim područjima, na primer južno od Sicilije, u Gabeskom zalivu ili uz turski deo Egejskog mora.

Prebivalište povezano s tunom

Istraživanja ukazuju da ova promena nije slučajna. Naime, još 2002. godine hrvatski naučnici Soldo i Ivan Jardas ukazali su da velika bela ajkula uveliko zavisi o dostupnosti svog glavnog plena – atlantske plavoperajne tune.

"Do sedamdesetih godina prošlog veka većina nalaza beležila se blizu obale, posebno u severnom Jadranu gde su neki zalivi poput Bakarskog bili poznata područja migracije tuna koja se tu najbolje i lovila. Tada se ribolov počeo menjati na način da se tuna počela loviti plivaricama u otvorenom Jadranu, a ne više velikim potegačama uz obalu", kaže Soldo.

Kako se kretanja i brojnost tune menjaju, tako se prilagođava i njihov grabljivac.

Klimatske promene i toplije more

Uz to, nova područja gde se sve češće pojavljuju velike bele psine karakteriše hladnija površinska temperatura mora, što upućuje na to da klimatske promene i zagrevanje Sredozemlja takođe imaju presudnu ulogu u ovom pomaku.

Traže se na pogrešnim mestima

Soldo ističe da se rezultati ovog istraživanja već mogu proveriti.

"Naime, kada se uporede područja obitavanja iz ovog istraživanja s područjima u kojima su ih prošlih godina različite ekspedicije potpuno neuspešno pokušavale naći, vidljivo je da se ta područja ne podudaraju. To znači da su se ekspedicije pogrešno fokusirale na neka područja na osnovu starih nalaza koji više nisu relevantni. Stoga su rezultati ovog istraživanja veoma važni upravo za odabir budućih područja istraživanja, posebno onih kojima je cilj postavljanje satelitskih odašiljača, što do danas u Mediteranu nije niko uspeo", tumači splitski naučnik.

Pao je i broj napada

U istočnom Jadranu velika bela psina, počevši sa 1868. od kada postoje prvi podaci, zabeležena je 71 put, što uključuje i 6 smrtonosnih napada na ljude, pri čemu je poslednji zabeležen 1974. godine pokraj Lokve Rogoznice.

Soldo kaže da postoje i neki podaci o pronalaženju ljudskih ostataka u želucu uhvaćenih psina, ali kako nije moguće utvrditi gde su se ti napadi stvarno dogodili, broj od 6 napada smatra se konačnim.

"Zanimljivo je, koliko god to statistički izgledalo čudnovato, da nikada niti jedan hrvatski državljanin nije stradao, već su žrtve isključivo bili stranci. To potvrđuje i zadnji zabeležen napad, na sreću ne i smrtonosan, iz 2008. kada je na Visu napadnut slovenački podvodni ribolovac", kaže nam Soldo.

Problem prikupljanja podataka

Najnovije istraživanje ne upozorava samo na moguće smanjenje populacije i promenu migracionih ruta, već i na ozbiljan problem u pouzdanosti prikupljanja podataka.

Naime, većina informacija o velikim belim ajkulama u Sredozemlju temelji se na slučajnim opažanjima - dojavama ribara, građana ili povremenim zapisima u naučnoj literaturi. Takvi podaci nose više rizika: intenzitet opažanja menja se iz godine u godinu, neka područja se nadziru puno detaljnije od drugih, a česte su i pogrešne identifikacije.

Soldo ističe da se velika bela ajkula često meša s drugim velikim vrstama morskih pasa, poput njenih bliskih srodnika dugonose ajkule ili atlantske, što može iskriviti sliku o stvarnom stanju populacije.

"Imamo primere iz Jadrana gde se pre dve godine za ulov atlantske ajkule oko Blitvenice pričalo da je to ulov mlade bele ajkule. Takođe, nedavno je u medijima prijavljen ulov mlade bele ajkule u crnogorskom primorju, iako dostupne fotografije uopšte ne dozvoljavaju tačnu identifikaciju između ta tri bliska srodnika", tumači Soldo.

Upravo zbog toga, kaže, u našem se radu naglašava da je za daljnje praćenje velikih belih ajkula potrebno razviti sistemske i naučno utemeljene metode monitoringa koje će u obzir uzeti mogućnost ljudske greške.

"Bez toga je teško reći je li reč o stvarnom drastičnom padu njihove brojnosti ili samo o premeštanju u nova, manje istražena područja gde obitava tuna", dodaje.

Pad brojnosti i promena ruta

Zaključak istraživanja je dvojak. S jedne strane, postoji opravdana zabrinutost da je populacija velike bele psine u Sredozemlju značajno opala.

S druge strane, postoje i snažni dokazi da taj pad nije jednoznačan jer su ovi morski predatori promenili obrasce kretanja u skladu s klimatskim promenama i dostupnošću plena.

"Dobre vesti" za kupače

Soldo kaže da će još jedan rezultat istraživanja obradovati kupače koji se, uglavnom bezrazložno, boje velike bele ajkule.

"Naime, analiza je pokazala kako velika bela ajkula, koja inače toleriše temperaturni raspon od 5-25 OC, u Mediteranu ne preferira područja gde je temperatura mora veća od 18 OC, pa predviđeno zagrevanje Jadrana može značiti da ćemo je izgubiti u našem moru."

Bez velikih belih Sredozemlje neće biti isto

Soldo kaže kako je jedna stvar sigurna – da velika bela ajkula u Sredozemlju prolazi kroz razdoblje velikih promena.

"Razumevanje tih procesa ključno je za njeno očuvanje. Nestanak velike bele psine ne bi značio samo gubitak jedne od najpoznatijih životinja mora, već i ozbiljan udarac ravnoteži celog ekosistema", upozorava.

Autori nove studije stoga pozivaju na hitno unapređenje praćenja i međunarodnu saradnju u zaštiti ove kritično ugrožene vrste. "Bez velike bele ajkule, jednog od najstarijih stanovnika, Sredozemno more više nikada ne bi bilo isto", poručuje splitski naučnik.

(Telegraf.rs/Index.hr)