
Promena ishrane prastarog predatora daje informacije o preživljavanju klimatskih promena
Fosilni zubi pokazuju kako se 56 miliona godina star sisar adaptirao na globalno zagrevanje i šta to znači za današnje životinje.
Pre oko 56 miliona godina, kad je Zemlja doživela drastičan porast globalnih temperatura, jedan sisar mesožder reagovao je na iznenađujući način: počeo je da jede više kostiju.
To je zaključak istraživača čija nedavna studija o fosilnim zubima izumrlog predatora Dissacus praenuntiusa otkriva kako su se životinje prilagođavale na period ekstremnih klimatskih promena poznat kao paleocensko-eocenski toplotni maksimum (PETM). Nalazi studije mogli bi pomoći naučnicima da predvide kako će današnji živi svet reagovati na savremeno globalno zagrevanje.
„Ono što se desilo tokom PETM-a uveliko je slično onome što se dešava danas i što će se dešavati u budućnosti“, kažu naučnici sa Univerziteta Ratgers. „Vidimo iste obrasce. Nivoi ugljen-dioksida rastu, tenperature su veće i dolazi do poremećaja ekosistema“.
Pomoću analize mikrooštećenja dentalne teksture, proučene su sićušne udubine i ogrebotine na fosilizovanim zubima. Ovi tragovi pokazuju koje vrste hrane je životinja žvakala u nedeljama pre smrti.
Prastari svaštojed je imao veličinu otprilike kao šakal ili kojot i verovatno je konzumirao kombinaciju mesa i druge hrane poput voća i insekata. „Izgledali su kao vukovi sa ogromnim glavama. Zubi su im bili slični kao kod hijena. Međutim, imali su male papke na nožnim prstima“, kažu istraživači, opisujući ih kao „superčudne sisare“.
Pre perioda povećanih temperatura, ishrana Dissacusa bila je slična ishrani modernih geparda – uglavnom krto meso. Međutim, tokom i nakon tog prastarog perioda, zubi su pokazivali znakove drobljenja čvršćih materijala, kao što su kosti.
Istraživači su otkrili da su dentalna mikrooštećenja sličnija onima kod lavova i hijena. To ukazuje da su jeli lomljiviju hranu, verovatno kosti, pošto je njihov uobičajeni plen bio manji ili manje dostupan.
Promena ishrane se desila uz umereno smanjenje veličine tela, verovatno zbog nedovoljno hrane. Dok su ranije hipoteze za smanjivanje životinja krivile samo toplije temperature, najnovije istraživanje sugeriše da je ograničena količina hrane imala veću ulogu.
Period brzog globalnog zagrevanja trajao je oko 200.000 godina, a promene koje je izazvao bile su brze i drastične. Studije o prošlosti mogu dati praktične lekcije za današnjicu i budućnost.
„Jedan od najboljih načina da znate šta će se desiti u budućnosti jeste da pogledate u prošlost. Kako su se životinje menjale? Kako su ekosistemi reagovali?“, kažu autori studije, čiji nalazi takođe ističu značaj prehrambene fleksibilnosti, pošto je verovatnije da će životinje koje mogu da jedu raznovrsnu hranu preživeti ekološki stres.
„Na kratke staze je odlično biti najbolji u onom što radite. Međutim, na duge staze je rizično. Životinje koje su dobre u mnogo stvari imaju veće šanse da prežive kad se životna sredina promeni“, kažu naučnici.
Takav uvid može da pomogne konzervacionim biolozima omogućavajući identifikaciju vrsta koje bi danas mogle biti najranjivije. Životinje sa ograničenim ishranama, poput pandi, mogle bi imati velike probleme dok se njihova staništa smanjuju. Međutim, prilagodljivim vrstama, uključujući šakale ili rakune, moglo bi bito lakše.
„Već vidimo da se ovo dešava. Šakali u Africi počeli su da jedu više kostiju i insekata, verovatno zbog gubitka staništa i klimatskog stresa“, kažu istraživači.
Studija takođe pokazuje da brzo klimatsko zagrevanje kao što se desilo u davnoj prošlosti može dovesti do velikih promena ekosistema, uključujući promene u dostupnosti plena i ponašanju predatora. To bi moglo sugerisati da moderne klimatske promene mogu slično poremetiti mreže ishrane i primorati životinje da se prilagode, ili da rizikuju izumiranje.
Iako je Dissacus bio uspešna i prilagodljiva životinja koja je živela oko 15 miliona godina, na kraju je izumrla. Naučnici misle da se to desilo zbog promena u životnoj sredini i nadmetanja sa drugim životinjama.
Novo istraživanje je izvedeno putem kombinacije terenskog rada i laboratorijske analize, fokusirajući se na fosilne primerke iz basena Bighorn u Vajomingu, lokacije sa bogatim i kontinuiranim fosilnim svedočanstvima iz perioda od više miliona godina. To mesto čuva detaljan niz promena životne sredine i ekologije tokom drevnog perioda klimatskog zagrevanja.
Istraživači se nadaju da će prastari fosili doprineti odgovorima na urgetna pitanja o budućnosti i žele da inspirišu narednu generaciju istraživača deleći svoj rad.
(Telegraf Nauka/EurekAlert)
Video: Projekat o osnaživanju Romkinja iz Srbije uzor evropske naučne zajednice, osvojio Grand Prize
Nauka Telegraf zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.